U zadnje vrijeme si govorim izdrži. Izdrži još malo (dvokratno radno vrijeme) pa ćeš se vratiti svojim navikama, izdrži još malo pa ćeš se vratiti svojim stvarima, još malo pa ćeš u svoj grad, svoje selo, svojim ljudima…I proći će meni skoro godina dana u tome – izdrži. Ali kada maknem to izdrži i pogledam sitnice koje me okružuju, bakicu koja se svakodnevno vozi biciklom koji je ukrasila cvijećem, koja me uvijek pozdravi i maše, kada vozim bicikl a u zraku miris mora, kada navečer zavaljena u stolicu na ljuljanje gledam ovaj gradić… onda ne stane to izdrži. I pojavi se zadovoljstvo. I kada na poslu čujem u daljini neke latinoameričke ritmove, dođem kući mrtva umorna kasno navečer, dočeka me skuhana turska kavica, i onda upalim te iste latinoameričke ritmove i plešem. I umorna, ali sretna. Takav učinak na mene ima i hrana. Jedna sam od onih koja u pauzi od posla (kada se sve zbroji i oduzme) koja traje 3 sata, nedjeljom, zasuče rukave i napravi desert. Ne kompliciran, ali ipak desert, koji onda zajedno jedemo prije još jedne moje popodnevne smjene.
Tako je nastala i ova fina panna cota. U pauzi od posla, a imala je isti učinak na mene kao i miris mora ili kao latinoamerički ritmovi jedne kasne večeri.
Hvala na sudjelovanju u darivanju, baš ste me razveselili svojim prijedlozima i idejama. Mogu vam reći da vrlo slično razmišljamo, pa evo za početak – nešto ljetno, što se ne peče, ima malina, desert je u čaši i vrlo je jednostavan za napraviti.
